Crna Gora – Turska Portal Crna Gora i Turska
Related Articles
Piše: Asmir Lucević, student iz Crne Gore, Turska/Ankara
Lokalno stanovništo ovdje u Ankari često tokom razgovora o kvalitetu života u gradovima Turske želeći da istaknu moć Ankare izgovore sledeće:
” U Istanbulu, našem najpoznatijem gradu imate more ali mi u Ankari imamo državu.”
Ta “država” u Ankari, jednom birokratsko-administrativnom divu Azijskog kontinenta već treći dan nije na istom nivou.
Ono što je Parizu “Ajfelov toranj”, Londonu “Big Ben”, Ankari je “Kizilay”, od prije dvije večeri nijemi svjedok krvavog terorističkog napada, trg na kojem je preko trideset duša koje su se našle na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme izgubilo život.
Idejni tvorci ovog besramnog čina, sjedeći iza kulisa, zadovoljno trljaju svoje ruke jer kroz podršku sopstvenih pijuna operisanih od čovječnosti i drugih ljudskih i moralnih normi uspjeli su dostići svoj zacrtani cilj.
Strah je naprasno uplovio u svaku poru društva koje Ankaru smatra svojim domom.
Bezbjednost gradjana pod traumama ovog nemilog dogadjaja je na vrlo diskutabilnom nivou.
Jutros vozeći se metroom ka fakultetu postah svjedok do sada meni nepoznatih scena:
Odsustvo osmjeha i spokoja na licima ljudi različitih profesija koji su se uputili ka obavljanju svojih životnih poziva, gorka tišina isprepletana nebrojivim sumnjičavim pogledima i nepovjerenjem, nikada rigoroznije mjere pri ulazu u obrazovnu instituciju na kojoj pohadjam nastavu.
Na Univerzitetu koji je jutros ispratio svoja tri studenta, slučajne žrtve ove sebične neljudske igre probranih moćnika na koje svijet nijemo ćuti.
Svjesni smo da je to svjetsko nereagovanje zapravo prićutno odobravanje, svjesni smo da se vrijednost prolaznog ljudskog života ne tretira jednako od zapada ka istoku, da “podrška” ispunjena frazama i diplomatskim bontonom krije svoju drugu stranu.
Utemeljivači demokratije i jednakih prava za sve gradjanje svijeta,dokle mislite da ćete moći ovako?!
Ko ste vi da nadvijete tamom studente koji su se uputili svojim kućama, roditelje vraćajujući se sa posla svojoj djeci?!
Ankaro moja, sve će ovo proći!
Opet ce naš Kizilay biti najdraže mjesto sastanaka i nas stranih i turskih studenata.
Opet ćemo govoriti: “Gdje da se nadjemo? Ma na Kizilay, gdje bi drugo.”
Opet ćemo ispijati čajeve u obližnjem Guven parku uz žubor vode tvoje sada već kultne fontane.
Jer:
“Ovaj veliki grad bio je, izgleda, oduvjek ovakav: istrgan, prosut, upravo kao da nikad ne postoji, nego svakodnevno nastaje, dogradjuje se i oporavlja. S jednog kraja niče i raste, a sa drugog vene i propada. Uvjek se kreće i talasa, nikad ne miruje i ne zna sta je spokoj i tišina.”
Izvor: Preuzeto u saglasnosti sa autorom teksta
